Piše: Čedomir Antić
Loše je kada u jednoj državi samo izbori predstavljaju nešto novo. DPS je na vlasti četvrt vijeka (i još pet decenija prije toga), a sve državne ustanove zajedno nisu pružile ni najmanju mogućnost da mu neko na fer i poštenim izborima makar ozbiljno konkuriše. Tu tiraniju podržavaju međunarodne okolnosti, nečasno vlastoljublje vođa DPS-a koje ih je vodilo ka promjeni politike, ideologije, uvjerenja i identiteta. Međutim, na ruku im ide i stanje u društvu čije su elite korumpirane.
Narodu je, naizgled, pružen nekakav izbor. Dvorska opozicija se ujedinila. Nastala je koalicija „Ključ“. Šta će da otključaju bivši Miloševićevi drugari koji su otkrili šta su po nacionalnosti uoči prošlog popisa, zajedno s izbjeglim liderom Demokratskog fronta i organizacijom Ura - jasnom koliko i slika visokozaštićenog svjedoka na Haškom tribunalu? Računa se, međutim, na to da u autoritarnim društvima opozicija bliska vlastima često ima dobre izglede da se nametne i potisne istinsku opoziciju.
Takva zabluda, koju smo mi ovdje imali sa radikalima pa posle i sa njihovim otpadnicima naprednjacima, u Crnoj Gori je samo srpska. Nacionalni Crnogorci su nacija jedne partije – DPS-a. Onaj ko je među njima ljut na Đukanovića, uvijek u rezervi ima Krivokapića ili nekog sličnog. Da je Crna Gora bila demokratska, takva partija ne bi mogla da postoji ni da prema sebi modelira jednu čitavu naciju, koliko god nova ona bila. Ostale nacije su jedinstvene oko svoje nacionalne partije... Sve osim Srba. Nova srpska demokratija i sa njom čitav Demokratski front, preuzela je na sebe ne samo odbranu prava Srba već i demokratizaciju Crne Gore. Nije bilo druge. Izostala je, međutim, podrška Srbije i Evropske unije razumnom političkom ujedinjenju samo u slučaju jedinog naroda Crne Gore. NSD i Demokratski front su jedini pravi protivnici režima Mila Đukanovića. Režim ih kao takve vidi i progoni.
Nastavljen je sudski progon Andrije Mandića i Slavena Radunovića. Na dan kada su prošle godine počele velike, istorijske demonstracije zakazano je prvo ročište procesa na kome se dvojici srpskih vođa i boraca za demokratsku Crnu Goru sudi za rušenje ustavnog poretka. Sude im oni koji ne vide da je Đukanović tokom proteklih godina sistematski kršio zakone, uzurpirao vlast i rušio državu.
Vidjećemo kako će se režim nositi sa otporom koji neizbježno nastaje. Srbi su u Crnoj Gori trećina stanovništva, a srpski jezik i korijene prihvata apsolutna većina. Nije to Makedonija, gdje Srba više nema, totalitarni režimi su odavno ugasili religioznost stanovništva pa vlasti mogu jednog mitropolita da nekažnjeno godinama drže u zatvoru nasuprot pravu i pravdi.
Crnogorski režim navikao je da obmanjuje narod. Zaboravili su na Srbe na Kosovu i u Hercegovini, a navodno braneći prve su došli na vlast, a oko drugih su se nešto obavezali u Dejtonu (nije samo Srbija potpisnik ovog ugovora i Podgorica duguje nešto i svojim građanima Srbima, a ne samo Crnogorcima). Crnogoraca na Kosovu 1999. više nije bilo. U muci i stradanju tamo su svi, kao i uvijek u istoriji, bili prije svega Srbi. Uostalom, odakle ideja Đukanoviću da u inostranstvu treba da štiti samo sunarodnike svojih građana Crnogoraca, a ne i građana Srba?
Da bi lakše izdali Srbiju, svoje pretke i istinsku Crnu Goru, nešto su Đukanović i njegovi saučesnici petljali 2008. godine. Priznali su među prvima lažnu državu, ali su tvrdili kako očekuju da i crnogorska manjina u „Republjik Kosova“ bude zaštićena. Sada Đukanović najavljuje da će poslati ambasadora u Prištinu, iako nije ispunjen zahtjev da i Crnogorci budu upisani u republjikin ustav.
Čekamo još jedne namještene izbore, na koje diktator izlazi tako što je potkupio dio opozicije. Ipak, ničija nije „gorela do zore“. Čak ni u Đukanoviću nekad bez sumnje bliskoj Sjevernoj Koreji čuju se glasovi koje tamošnja vlast pokušava da uguši nasiljem. Da li Đukanović zaista misli da su izmišljanje ,,kolašinske'' i ,,bombaške afere'', pa progon slobodara kakav je bio Marko Daković bili znaci snage knjaza Nikole? Ili je to možda bila slabost? Kada dođe vrijeme, slično onome kada je prošle godine policija napala narod, onda svi ti politički poltroni, stranački konvertiti i preletači bez krila napuste gospodara. Sa zadovoljstvom se sjetim kako su brzo pobjegli od Miloševića. U svojim memoarima Mirjana Marković tvrdi da su ih napustili čak i oni koji su se godinama gurali da sa vladajućom porodicom u privatnom krugu slave Novu godinu. Tako će biti i sa Đukanovićem i DPS-om.
Kada je 2000. godine Milošević pokušao da uvede zakon o borbi protiv terorizma (čitaj: političkih protivnika) nama u Srbiji nije pomogao DPS, ni neka URA, Pozitivna, da ne govorimo o SNP-u koji je događaje uvijek razumio sa pet godina zakašnjenja... Pomogli su nam poslanici Srpske narodne stranke koji u ondašnjoj saveznoj skupštini nisu dali kvorum za formalizovanje diktature. To je podstaklo Miloševića da promijeni ustav i stavi sebe na izbornu probu. Da nije tako učinio, pobijedio bi na izborima.
Da li Đukanović misli da u Srbiji svi prodaju vjeru za večeru i da našoj braći nećemo vratiti dug?
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)